Loading...

Što je "selfitis"?

KADA FOTOGRAFIRANJE SELFIJA MOŽE PRERASTI U OZBILJAN PROBLEM?

'Selfiji' – prema Oxfordovom rječniku definira se kao fotografija autoportreta, uslikana fotoaparatom ili kamerom na mobitelu držeći ju na udaljenosti dužine ruke ili fokusirane u ogledalo, a koja je potom najčešće podijeljena s drugima osobama putem društvenih mreža.

Vrlo je velika vjerojatnost da ste barem jednom uslikali sebe, odnosno napravili 'selfij' i poslali tu fotografiju svojim prijateljima kako bi s njima podijelili neki svoj novi 'look', događaj ili doživljaj, a možda ste ga i javno objavili na nekoj društvenoj mreži te potom iščekivali i promatrali povratne infomacije – 'lajkove' i komentare svih koji ga mogu vidjeti. Što vas je na to potaknulo? Kako ste se osjećali nakon što ste vidjeli 'lajkove' i komentre? Kako se osjećate kada ste vi ti koji drugima dajete povratne infomacije putem 'lajkova' i komentara? Što time postižete? Kada fotografiranje sebe i dijeljenje vlastitih fotografija s drugima, kao i praćenje tuđih 'selfija', može postati problem?

Ukoliko se upustite u istraživanje pojave 'selfija' moći ćete primijetiti da je u medijskim objavama na internetu ova tema zastupljena u dvije krajnosti od 'Kako napraviti savršeni selfij?' i 'Trikovi za savršeni selfij' (javno odobravanje i poticanje na fotografiranje sebe) do upozoravanja na opasnost ove navike 'Selfiji – znanstvenici upozoravaju na njihovu povezanost s narcizmom, ovisnošću i mentalnom bolesti' i 'Selfitis – opsjednutost snimanjem selfija krije ozbiljnu psihičku dijagnozu'. U kojem smjeru krenuti?

Još davne 1954. Abraham Harold Maslow definirao je hijerarhiju ljudskih potreba za koje je smatrao da su urođene svakom čovjeku i da su upravo one motivatori i upravitelji ljudskog ponašanja. Jedna od glavnih pretpostavki ove hijerarhije potreba je kako se potrebe na vrhu hijerarhije ne javljaju dok nisu zadovoljene one na dnu hijerarhije. Pa su se tako na dnu hijerarhije smjestile fiziološke potrebe, a nakon njih slijede potreba za sigurnošću, potreba za pripadanjem i ljubavi, potreba za poštovanjem te, na samom vrhu, potreba za samoaktualizacijom (potreba za ostvarenjem svih svojih talenata i potencijala). Kada će se koja potreba javiti ovisi o dobi – fiziološke potrebe i potreba za sigurnošću mogu se već vidjeti kod dojenčadi, dok su u adolescenciji najizraženije potrebe za pripadanjem i ljubavlju te poštovanjem. Potreba za samoaktualizacijom karakteristična je za srednju dob.

Kako se u hijarahiju ljudskih potreba uklapaju društvene mreže i 'selfiji'? Upravo kako bi zadovoljili potrebu za pripadanjem i ljubavi, motivirani smo tražiti međuljudske odnose. Prije društvenih mreža ova potreba se ostvarivala kroz stvaranja bliskih odnosa i prijateljstva u školi, na igralištu, u izlascima, u odnosima s kolegama na poslu, u odnosima s bliskim osobama i partnerom. U današnje vrijeme ova potreba je dobila novu dimenziju i mogućnost zadovoljenja - korištenjem društvenih mreža te je tako njeno zadovoljenje udaljeno doslovce jednim klikom. 'Selfiji' stoga postaju novi alat za kreiranje virtualne prezentacije sebe koristeći različite filtere samo kako bi prezentacija sebe postala dovoljno dobar 'mamac' za dobivanje virtualnih sviđanja, odobravanja, podrške i praćenja.

Kao što potreba za hranom, kao osnovna primarna fiziološka potreba, može prerasti u kompulzivno prejedanje i štetiti čovjeku, može li i 'selfitis' kao potreba za pripadanjem i ljubavlju prerasti u nekontroliranu potrebu za vanjskim odobravanjem ili čak prerasti u mentalni poremećaj? Prema nekim istraživanjima provedenim u posljednje četiri godine, čini se da može. 2014. godine pojavile su se objave u medijima koje su tvrdile da je 'selfitis' – opsesivno kompulzivna potreba za fotografiranjem sebe i njegovo objavljivanje na društvenim mrežama kao način za nošenje s nedostatkom samopouzdanja te kako bi se popunila praznina u intimnosti – klasificiran kao mentalni poremećaj od strane Američke psihijatrijske asocijacije (APA) te da bi se poremećaj mogao pojaviti u tri kategorije: granični (fotografiranje 'selfija' barem tri puta dnevno bez objavljivanja na društvenim mrežama), akutni (fotografiranje 'selfija' barem tri puta dnevno uz objavljivanje istih na društvenim mrežama) i kronični (nekontroliran poriv za fotografiranje samog sebe i objavljivanje 'selfija' barem šest puta dnevno na društvenim mrežama). Ove glasine su bile lažne, no skupina znanstvenika, Balakrishnan i Griffiths, ipak su odlučili istražiti ovaj fenomen. Pa je tako 2017. godine u Međunarodnom časopisu za ovisnosti i mentalno zdravlje objavljeno provedeno istraživanje. U istraživanju je sudjelovalo 400 studentata u Indiji jer se upravo u ovoj zemlji nalazi najviše korisnika Facebooka. U obzir je uzeta i činjenica da je u Indiji od 2014. godine bilo najviše smrtnih slučajeva kao rezultat fotografiranja 'selfija' u rizičnim, izazovnim situacijama, čak 76 od 127 smrtnih slučajeva u svijetu (prema Lamba i sur., 2016.). Istraživanje je potvrdilo postojanje 'selfitisa' na ispitanom uzorku populacije te je utvrdilo da se ono sastoji od šest komponenata (faktora) koji ga opisuju: poboljšavanje okoline, socijalna kompeticija, traženje pažnje, modifikacija raspoloženja, samopouzdanje i subjektivni konformizam. Iako je istraživanjem potvrđena prisutnost ovog fenomena, generalizacija ovih rezultata na ostale zemlje i širu populaciju zahtjeva dodatna istraživanja.

Kako su adolescenti, najrizičnija skupina za upadanje u zamku 'selfitisa', upravo zbog razvojne faze u kojoj se nalaze, gdje međuvršnjački odnosi postaju najvažniji, a jedna od glavnih potreba koja ih vodi u tom razdoblju je potreba za pripadanjem i stvaranjem svog identiteta, potrebno je obratiti pozornost na mlade koji vas okružuju. Ukoliko ste roditelj, učitelj ili bliska osoba adolescenata koji se upravo upuštaju u izlaske, prve ljubavi i simpatije, provode sate uz mobitel te stvaraju svoj krug prijatelja, nastojte im posvetiti svoju pažnju licem u lice kada god ju budu tražili te im dajte do znanja koje sve sposobnosti, znanja i talente imaju. Razgovarajte o vrijednostima koje su im važne i poslušajte ih što imaju za reći, uočite njihove kvalitete i potaknite ih na kritičko razmišljanje o svijetu koji ih okružuje.

I za kraj, bez obzira u kojem smjeru će se tehnologija razvijati te kako će se to na čovjeka odraziti, nije na odmet podsjetiti se mudrih riječi Roberta Fulghuma:

„Sve što trebam znati o tome kako treba živjeti, što raditi i kakav biti, naučio sam još u vrtiću. Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju dugog školovanja, nego se krila u pijesku dječjeg igrališta. A evo što sam tamo naučio:

Sve podijeli s drugima.

Igraj pošteno.

Ne tuci ljude.

Svaku stvar vrati gdje si je našao.

Počisti za sobom.

Ne uzimaj ono što nije tvoje.

Kada nekoga povrijediš, ispričaj se.

Peri ruke prije jela.

Pusti vodu u toaletu.

Topli keks i hladno mlijeko su zdravi.

Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj, crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi – svaki dan od svega pomalo.

Svakog poslijepodneva odspavaj.

Kad izađeš u svijet, budi oprezan, drži se za ruke i ne udaljavaj se od svog prijatelja.

Ne zaboravi da čudo postoji.

Sjeti se sjemenke u plastičnoj čašici: korijen je krenuo u dubinu, stabljika u visinu, nitko ne zna zašto i kako, ali tako je sa svima nama. Zlatne ribice, hrčci, bijeli miševi, čak i sjemenke iz plastične čašice – jednom moraju umrijeti. I mi ćemo.

A zatim se sjetite svojih prvih slikovnica i prve riječi koju smo naučili – najveće i najvažnije od svih riječi – VIDI.

 

Sve što treba znati sadržano je negdje u ovom popisu. I zlatno pravilo, i ljubav, i temeljna pravila higijene. Ekologija i politika, ravnopravnost i zdrav život. Uzmite bilo koje od tih pravila, dodajte mu teške, odrasle i zvučne riječi i primijenite na život svoje obitelji, posao, politiku, svijet u kojem živimo – i vidjet ćete da će pravilo ostati jasno, točno i čvrsto."

 

Literatura:

Balakrishnan, J., Griffiths M.D. (2017). An Exploratory Study of 'Selfitis' and the Development of the Selfitis Behavior Scale. International Journal of Mental Health and Addiction. https://doi.org/10.1007/s11469-017-9844-x

 

Lamba, H., Bharadhwaj, V., Vachher, M., Agarwal, D., Arora, M., & Kumaraguru, P. (2016). Me, myself and My killfie: characterizing and preventing selfie deaths. ArXiv e-prints, - 1611.01911, Nov. Retrieved September 10, 2017, from https://arxiv.org/abs/1611.01911v2.

 

Fulghum. F.  1986. Sve što trebam znati, naučio sam još u vrtiću. 

Partneri na projektu


Partneri centra

Isključiva odgovornost ove publikacije je autorova (Centar za nestalu i zlostavljanu djecu). Europska unija nije odgovorna za bilo kakvu uporabu koje mogu biti izrađene od sadržanih informacija / The sole responsibility of this publication lies with the author. The European Union is not responsible for any use that may be made of the information contained therein.

Ovaj projekt sufinancira Ured za udruge Vlade RH. Stajališta izražena u ovoj publikaciji isključiva su odgovornost Centra za nestalu i zlostavljanu djecu / This project is financed by the Croatian Government Office for Cooperation with NGOs. The views expressed in this publication are the sole responsibility of Center for missing and exploited children.



Copyright | csi.hr